Za neko davno vrijeme, za moju majku...
Za neko davno vrijeme. Za moju majku U gostinjskoj sobi stare porodične kuće, krevet do prozora. Na krevetu moja majka. Stara. Sićušna. Bespomoćna..Milujem joj lice i sijedu kosu. Ona ponekad otvori oči i nešto prozbori. I podigne svoju zdravu ruku i pomiluje mi lice. I opet potone u san. Zvali su me prije 15 dana. Razboljela se. Moždani. Odmah sam ostavio sve i došao u svoje rodno selo. Svom poslodavcu u Njemačkoj sam rekao da idem na godišnji..Nisam ni čekao odgovor. Bilo mi je svejedno. Samo sam želio što prije stići tamo Stigao sam baš kad su je otpuštali iz bolnice. -"Gospodine Kariću, nije dobro. Hemoragijski insult sa posljedicama. Oduzetost još i afazija. Senzomotorna." Oprostite doktore.. -Ah da , moždani udar sa krvarenjem. Stanje je gospodine nepopravljivo. Niti može niti zna pričati.." Evo me nakon toliko godina. Nasamo sa njom. Preokupirali me ukrasi ovoga svijeta Prestiž.Novac. Ugled.. Dolazio sam 1 godišnje. Onda sve rjeđe..Ponekad je znao proći i mjesec d...