Ispratio sam je u naručju...
Ispratio sam je u naručju.. Nosim je na rukama, priča mi Bahko moj dobri prijatelj. Trčim koliko mogu. Vidim da nestaje. Život u očima koje toliko volim, nestaje.Iako mi kiša i susnježica šibaju lice i majku u naručju, cijeli moj život mi pred očima. Sjećanja mi dopiru do prvog poklona od nje i oca. Crvene "Borovo " čizmice sa krznom futrovane. Sjetih se mnogih noći koje je probdjela stavljajući mi obloge od sirćeta na noge. Da skine temperaturu. Da mi bude bolje. Da ozdravim. Toliko puta su me njene mubarek ruke nahranile. Podigle i nosile. U bolnicu. Sanjivog kada su se ona i otac u dugim zimskim noćima,vraćali sa sijela. Živa su mi sjećanja na pripremljeni čaj i ugrijanu dekicu, kada promrzao uđem u kuću sa sankanja. Pred očima mi slika kada sam je prvi put vidio u bolnici kao dječak.Bilo mi tesko. Onda se sjećam nje i porodične sreće kada mi je rodila sestru. Nevjerovatno je koliko čovjeku životnih scena izađe pred oči u samo jednom trenutku. Djeliću trenutka. Kada čovje