Zbirka citata

Pričaj mi majko o ocu Pričaj mi majko o ocu mome. Je li nas volio? Jesam li sličan njemu? Majko, samo tebe na ovom svijetu imam. Njega ne upamtih. Bio sam sasvim mali kada je on povezao svoju posljednju turu.. One noći punog mjeseca. I kada ti je obećao doći.. I donijeti mi najmanji dres Barcelone..Austrija i klizav put..I snovi jedne porodice su otišli u duboki kanjon na Alpama sa njim u njegovom Volvu. Sa njim su nestali i snovi o zajedničkoj sreći. Ostala su samo sjećanja tvoja, majko. Znam majko i tebi da je teško. Kad god sam te pitao o njemu, izlazila si u hodnik i vraćala se suznih očiju..Teško mi je majko. Mojim drugovima ponekad i očevi navrate u školu.. Na roditeljski.. Dođu po njih.. Ponekad majko i ja plačem, ali krijem od tebe. Jer, ja sam muško, moram biti jak.. Ponekad me posjeti u kasnoj noći.  U snovima. Iako ga upamtio nisam, jasno ga vidim. U onim farmerkama sa fotografije sa tobom na kojoj ste nasmijani. I maše mi.. Nešto govori ,ali ne čujem. Mnogo puta sam ga ...

U mom mjestu živjela su tri brata. U maloj, trošnoj kućici na kraju sela.Tik pored šume. Odgajala ih majka onom nježnom majčinskom ljubavlju. Oca se jedva sjećaju. Poginuo u rudarskoj nesreći.. Kako to obično biva, nesreća nikada ne dolazi sama. Siromaštvo je u ovu kuću siročića ušlo na velika vrata. Najmlađi brat je bio često bolestan. Njegova astma se pogoršavala uvijek kada je dolazilo hladno i vlažno vrijeme. U školi su bili izvanredni učenici. Čisti odlikaši. Njihova majka ih je vaspitavala po edebu Karahodžića. Po potrijarhalnom i edebu poštenja, obraza i ljudskosti.. Vrlo često se dešavalo da nisu imali novaca. U školi ga nikad nisu imali, uglavnom su bili bez školske užine. Pri polasku u školu, najka Zumra bi im pripremila vruće pogačice, čaj i pekmez od jabuka.. Nikad ih nije ispratila gladne, čak i kada je bila bolesna. A bila je često.. Na njena pleća se sručila sva ovosvjetska tuga.. U vrijeme jeseni, Zijad bi često bio u bolnici, a ona mu je odlazila u posjetu svakodnevno....

MARTOVSKI SNIJEG OPET PADA I danas pada snijeg. Isto kao onog dana. Na obeharalo voće. Tog martovskog prohladnog i sniježnog dana, prije 54 godine, sreo sam nju. Bila je osvježenje mojih mladalačkih dana. Crnokosa, plavooka djevojka. Došla kod svoje sestre u goste. Bože moj zar Travnik ima takvih ljepotica? Upoznala nas moja sestra. Ona je bila pomalo stidljiva i malo je pričala. Samo se smješkala i ispod očiju bacala pogled na mene. A ja sam bio u oblacima. Presretan. Počeli smo hodati. Društvo mi je zavidilo. Našu devetomjesečnu ljubav smo krunisali brakom. Bila je to svadba koju kraj ne pamti. Preko 400 zvanica. Ja i Selma. Zajedno. Kroz cijeli život. Ubrzo su došla djeca. Ja sam radio na željeznici. Lijepo smo živjeli. Selma je podizala našeg Muamera i Almu. Skrbila za njih.Vaspitala najbolje što je mogla. Po travničkom edebu. Dočekali smo u sreći porodičnog okruženja i završetak njihove škole. Ženidbu i udaju. Djeca su otišla svojim putem, a mi smo ostajući sami još više se zb...