Martovski snijeg opet pada...

MARTOVSKI SNIJEG OPET PADA

I danas pada snijeg. Isto kao onog dana. Na obeharalo voće. Tog martovskog prohladnog i sniježnog dana, prije 54 godine, sreo sam nju. Bila je osvježenje mojih mladalačkih dana. Crnokosa, plavooka djevojka. Došla kod svoje sestre u goste. Bože moj zar Travnik ima takvih ljepotica? Upoznala nas moja sestra. Ona je bila pomalo stidljiva i malo je pričala. Samo se smješkala i ispod očiju bacala pogled na mene. A ja sam bio u oblacima. Presretan. Počeli smo hodati. Društvo mi je zavidilo. Našu devetomjesečnu ljubav smo krunisali brakom. Bila je to svadba koju kraj ne pamti. Preko 400 zvanica. Ja i Selma. Zajedno. Kroz cijeli život. Ubrzo su došla djeca. Ja sam radio na željeznici. Lijepo smo živjeli. Selma je podizala našeg Muamera i Almu. Skrbila za njih.Vaspitala najbolje što je mogla. Po travničkom edebu. Dočekali smo u sreći porodičnog okruženja i završetak njihove škole. Ženidbu i udaju. Djeca su otišla svojim putem, a mi smo ostajući sami još više se zbližili. Zavoljeli. Skoro onim istim mladalačkim žarom. Nikada kahvu nisam popio bez nje. Nikada jedno drugom ružnu riječ nismo rekli u životu.

A bilo je svega. I dobrih i teških dana. I sreće i nesreće. Ali smo zajedno, nas dvoje, bili stameni bedem našeg porodičnog gnijezda.

I onda mi jednog oktobarskog kišnog dana moja Selma oboli. Kažu u bolnici da je teško stanje. Da joj je ostalo malo. Uzalud probati liječiti. Njegovao sam je u kući 3 mjeseca. Kao nikog. Falilo joj nije ništa. Ali sam gledao kako kopni. Kako nestaje. Kako se gubi sjaj u nekad prelijepim plavim očima. Onda se jednog ranog sabaha ugasila.Tiho i neprimjetno. Kao i njen život. Rodbina i djeca se okupila na džennazi. Tješili me. Djeca ostala i nekoliko dana. Ali su morali i oni svojom porodicama. Obavezama.

Ja ostadoh sam. Da gledam njeno prazno mjesto za stolom kad smo pili kahvu. Milovao sam ga. Patio sam. Molio Boga dragoga da nas sastavi. Tuga je to golema. Ostati sam. A čitav život ste zajedno. U dobru i zlu. Sreći i nesreći.

I evo 3 godine otkad je sa mnom nema, opet onaj martovski snijeg, kao kad sam je sreo. Opet na horizontu vidim njene plave oči, isto onako kako sam ih vidio prije 54 godine..U mojoj duši se javi olakšanje. Jer sam imao ispunjen život. Jer sam imao nekoga koga sam volio.

I još uvjek volim.

A snijeg ne prestaje da pada po beharu šeftelije u našem dvorištu..

Elvir Peštalić