Snovi i sjećanja porodice vozača kamiona

 

Nakon toliko godina, sinoć ga usnih. Moga oca koji nije tu već godinama. Mlad je u farmericama i smješka mi se. U ruci mu Kiki bombone, koje sam kao dijete najviše volio. Na njemu Meklaud jakna i "Carera" farmerke. Pokazuje mi rukom na planinu. Planina nekako čudna, bez drveća, a ispod nje prekrasna rijeka tihoga toka.. Bio sam ga izgubio iz sjećanja. Samo izblijedjele fotografije iz kutije za cipele.. Bilo je to u ranu jesen 1982 g. Otišao je sa svojim MAN-om i više ga nismo vidjeli živa.. Kiša i klizav put. I crnogorske planine. I kanjon smrti.. Imao sam 6 godina. Pamtim ga u fragmentima, jer je njegov život bio na točkovima. On i majka mladi. Treba svaki dinar.. Njegov kamion je bio njegov dom.

I samo ponekad svrati, da malo odmori, da nas vidi. Da napuni baterije.. Da popije svoj motivacioni eliksir.. Da lakše podnese odvojenost.. A trebali smo u proljeće pokriti kuću.. Staviti pečat porodičnom gnijezdu u nastajanju.. Ali..čovjek snuje a Bog dragi određuje. Mnogo je godine poslije kuća bila bez krova.. Dok nisam stasao.. Majka je bila spremačica u lokalnoj područnoj školi. Plata mala, jedva da preživimo. Ali očuvala je čast. Mene odgojila.. Očuvala porodično gnijezdo.. Samo me je molila jedno. Da ne budem vozač. Da ne evociram tragične uspomene i njena strahovanja. Ali sam želio. Silno želio. Da vozim. Da putujem po svijetu. Upoznajem ljude i mjesta.. Mnogo godina poslije sam se znao dugo zadržati pored ceste i sa čežnjom gledati kamione kako idu u plave daljine.. I svaki put crveni MAN me podsjeti na njega.. Svaki put kao da vidim njegove oči iz kabine. Njegovu ruku kako mi maš.. I nekako mi bude lakše u kaharnoj duši djetinjoj. Godine su prolazile.. Sve manje crvenih MAN-ova na putu. I baš tad, kada više ne voze drumom u san mi dođe moj dobri otac.. Nakon toliko vremena. Da mi kaže. U snu Da je gola planina težak život a tiha rijeka sreća porodice.. I svaki put kada ga sanjam, ujutro zagrlim svoju staru majku. Ne govorim joj ništa.. A ona kao da zna da je on kroz san, pozdravio i nju. Borca. Heroja. Koja je odgojila njegovog sina.. Očuvala gnijezdo..

I stvorila rijeku podno gole planine..

I očuvala lozu davno usnulog vozača crvenog MAN-a.. I očuvala ljubav i uspomenu na njega. Za nauk. Za sva vremena..

Elvir Peštalić