Samo smo gledali...

 

Samo smo gledali...

Stari bolnički hodnik. Ljudi se ubrzano kreću. Neki nose neke papire, neki cvijeće. Proleti poneka i kesa sa voćem. Ljudi u silnoj žurbi. Poneki zagrljeni plaču.. Usne im šapću molitve. Jer, bolnički zidovi su čuli više molitvi nego sve bogomolje zajedno, kazali bi stari ljudi. One istinske molitve. Iskrene i od srca. U dnu hodnika na kolicima za invalide zapazio sam staricu . Starica kojoj je život na licu ispisao reljef. Odraz teškog života se nigdje ne zapazi kao na licu. Sažalih se jer joj niko ne prilazi već sat vremena.

Kako si majka,upitah? Čekaš nekog?

-Čekam sine unuka Damira, dovezo' me vođe trebam kod doktora. On me ostavi i ode dole u grad, kaže hoće telefon kupit', brzo će doći. A evo ja čekam pa čekam. Nema ga pozadugo.

Gdje trebaš majko?

-Trebam ba dijete kod onog doktor za oči. Mrak mi se navuko' na oči ima četiri hefte.Vidim samo sjene i to kad je sunčan dan. Kažu da će me operisat, ako budu mogli. Stara sam sine, srce slabo. Noge ko' da nisu moje. Moj Avdo bi mene na kraj svijeta odveo, al' i on je dijete slab. U Belgiji je i svaki drugi dan ide na naku dijalizu. I on obnevidio ko' i ja.

Majka, kako se zoveš, upitah?

Zejna Kovač, sine. Hamidovca.

Kao da ne grom udari. U trenu mi se usta osušiše a grlo se slijepi da ne mogu riječi prozboriti. Nalet neke vreline me udari po licu, da sam se jedva zadržao da ne padnem.

Zejna Hamidovca. Kroz toliko godina.

Vratih se u rano djetinjstvo. Nas dvojica sa majkom. Moj mlađi brat sa sedam a meni devet godina. Majka cijelo ljeto radi u Hamida na dnevnici kako bih nas prehranila i školovala.. Otac je poginuo još dok smo bili mali. Radio u šumi i veliki hrast je pao na njega.. Koliko je samo tuge na svojoj duši nosila majka. Naša dobra majka. Naša uzdanica.

Naša svjetlost. Ponekad bi u noći kada se sve smiri znala tiho zaplakati iz dubine duše. Kao da traži odušak u svom turobnom životu samohrane majke sa dvoje siročadi. A ja sam znao da je to zbog njih. Hamida i njegove žene, Zejne koji su je svakodnevno omalovažavali i vrijeđali samo zato što je udovica. I što hrani siročad.I što je, što bi rekao stari narod, otkrivene glave. Nigdje se sudbina tako okrutno ne poigra nego sa mladom udovicom u Bosni, pogotovo ako hrani siročad. Mora da trpi sve. Uvrede, poniženja, podsmijehe.. A svaki dinar treba. Svaki gram brašna..

Jednom smo čekajući majku iz najma, gledali kako jedu Zejnini sinovi.Velika pita, paradajz, kompot. Hurmašice one razvaruše sa pekmezom od jabuke samoniklice.

A ja i moj brat Senad od jutros jeli nismo. Ono palente malo od noćas. Onda se pred nas pojavi Zejna:"Odlazite odavdje prljava djeco. Idite se okupati. Sad će vam mati dok nam štalu očisti. Gubite se ne mogu mi djeca od vas rahat jesti.."

Brata mi je "sustigao" i prut po leđima.. Mi smo pobjegli kući u mislima nam one razvaruše, koje kao da smo osjetili kako se topi u našim ustima.. Pa onaj paradajz...

Nismo majci govorili ništa. Pojeli smo u slast komad lepinje ispečene na brašnu u krušnici stare peći...

Godine su prolazile. Ja i brat smo otišli putem škole. Ja sam završio medicinu. Senad pravo, ugledni je advokat. Ja sam anesteziolog u bolnici.. Majku, naše svjetlo, naše sve na svijetu je odavno prekrila bosanska zemlja koju je cijeli život obrađivala u najmu..

I nakon toliko godina. Slučajnost ili sudbina. Nekada ugledna gazdarica Zejna, na kolicima u uglu bolničkog hodnika skoro potpuno slijepa. Sama i ostavljena od svih.. Očekujući ono što ona nikom pružala nije za svog života. Samilost i empatiju..

Pored svega, sažalih se. Uzeh kolica i vrlo brzo odradih preglede u prijemnim ambulantama i smjestih je na odjel, gdje će je spremiti za operaciju katarakte..

Majka, jesi li gladna, upitah?

-Jela bih ali nemam novca, reče.

Ja sam joj poručio ručak i desert i voće.

Kada je ručala, došao sam da vidim je li joj došao unuk. Nije. Samo je ostavljena među bolničkim zidinama..

Još mi reče:"Sine moj Bog ti dao svako dobro. Da se nikad u životu ne napatiš, to ti želi stara dobra Zejna. Koja je toliko djece nahranila.

Pred oči mi u trenutku dođe lik moje majke. Onako prašnjava, znojava i umorna od napornog rada..Jecaj mi se otrgnu..

-Nemoj sine plakat' reče Zejna.

Biću ja dobro..

Samo sam istrčao kroz požarni put u dio dvorišta u koji niko ne zalazi.. Gorko sam zaplakao..

Elvir Peštalić

Foto:Ilustracija