I mi volimo i patimo

 I mi volimo i patimo

Snijeg pada svom žestinom. Cesta je već zabijelila, vozila se kreću najsporije što mogu. Pored puta bljuzgavica koja prijeti da zaledi već zabijeljelu cestu. U kanalu pored ceste, kuja sa 3 kučića. Uspjeli su preći cestu. Zavukli se pod njeno tijeli drhteći. Od straha. Od hladnoće. Ona ih obavija skroz svojim tijelom. Da ih zagrije. Da ih zaštiti. Baca pogled na put. Jedan mali kučić nije uspio. Farovi auta su ga zaslijepili i...nije uspio. Pregazila su mu trup. Zadnje noge i stomak. Ostao je na cesti. Živ je još uvijek. Cvili. Od boli. Od straha. Njegova šarena glavica i pored bolova se diže. Da je nađe pogledom. Da je ugleda. Da mu pomogne.. Kao da zna..da mu je blizu kraj njegovog kratkog života. Života koji je proživio svaki minut. Sa njima, braćom i sestrama. Sa njom, majkom zaštitnikom. Najvećim prijateljem. Ona je čula. Odvodi ostale kučiće na sigurno. U cijev ispod ceste.Oprezno dolazi na cestu. Zasljepljuju je farovi auta. Bježi drhteći u kanal. Ne zbog sebe.Zbog njega.. Ponovo diže glavu. Tu je.. Ovo auto mu je još više pregazio zadnju lijevu nogu. On cvili. I puzi..prema njoj. Prema njima.. Kao da želi da ih samo jos jednom vidi. Spas je blizu. Majka je blizu. Oni su blizu.Ona je velikom brzinom izletjela i zubima uhvatila njegove prednje nožice i uz zaglušujuće sirene uspjela da ga svuče u kanal. On cvili od bola. Od sreće.. Iako zna...Da je kraj. Ostali kučići su se brzo pridružlili. Njušili ga i lizali. Ona mu lagano pomjera pregažene dijelove, jer osjeća njevove boli. Jer, njihove boli su i njene.Iako je kuja, životinja..majčinski instinkt je nešto što je dragi Bog dao svakom. I insanu i hajvanu. Lavežom ih poziva da ih podoji. Sve. Njega još ovaj put. Zadnji. Namjestila se tako da je njemu dala najpristupačniju dojku. Da se ne miče. Da ga ne boli.. Ostali su morali potruditi, veselo mašući repovima. A ona je osjetila svakim trenutkom, da njegov stisak slabi. Sve dok potpuno nije prestao. Nije se pomicala dok i ostali nisu jeli.Povrijeđeni šareni kučić je zatvorio okice. Rane su bile preteške za njegovo krhko tijelo. Ali je otišao sretan. Zato što je otišao zagrljen najdražim bićem. Majkom. Okružen najdražim. Braćom i sestrama.. Nije cvilio. Ali ona je vidjela.. Suze u malim očima štenećim...Znala je ona.. Da je voljela. Da je voljena.. Navukla je zubima komad kartonske kutije na njegovo sićušno tijelo.

I povukla ga prema cijevi ispod ceste.. Da se ne vidi. Da je siguran i mrtav. Nahranivši kučiće lagano su krenuli niz livadu. Daleko od ceste. Njene najveće nesreće. Daleko od njega koji osta. Ali mora misliti na ostale. Samo je se tri puta osvrnula gledajući u otvor cijevi ispod ceste. I lagano se oglasila lavežom. Lavežom kojim je iskazala svu tugu koja joj je stiskala grudi. Lagano krenuše prema šumi.. A snijeg je sve jače počeo padati i prekrio je i polja i cestu. I malo tijelo pokriveno kartonom. Samo se jos jednom začu tužni lavež u dubini šume. I sve utiša.

I nestade..

Elvir Peštalić