POKLONITE SVOJE VRIJEME MAJCI

 

POKLONITE SVOJE VRIJEME MAJCI

"De ba, sine još malo, gotovo moli majka. Evo ima i suhih šljiva. Da napravim štogod da jedeš.Još malo s majkom.. Nekako mi nikad nije bilo 'vako. Nekako mi milina te gladat'."

-Ma obaveze majko, vadio sam se. Nije samo poso'..Valja mi i oko kuće. Nikad ko' do tada. Uhvatila je onim slabašnim rukama moju ruku..

"Da znaš sine, nije mi ko' sad nikad kahva bila slađa. Gleda me a oči joj rose.

Nisam došao skoro 10 dana da je obiđem. Kako me društvo "povuklo", više sam vremena sa njima na utakmicama i kafiću...Ona slegnu glavu na lijevu stranu i stisnu mi svojim rukama šaku. Isto kao kad sam bio dijete.. A večeras najvažnija utakmica. Javih se kući i isključih telefon. Obuzela me neka nostalgična milina.. Ljudi su u pravu kad u jednom trenutku osjete da su se veće jednom našli u istoj situaciji. Da su to već doživjeli..

A stara porodična kuća, ko' nekada. Daske podnice škripe kad se hoda. Jedinac sam kod roditelja. Otac je davno otišao s ovoga svijeta. Ja sam mu ozbiljno zamjerio njegov odnos prema majci. Njegov ters i huja. Ponekad bi znao kad mu " duša omekša" i pokoju lijepu prozborit' sa nama. Poslije srednje sam otišao u Njemačku. Nisam dolazio 5 godina. Otac onemoćao.. Ne može više stići obraditi njive. Srce se steže a duša cijepa.Nije on to navikao da drugi rade njegovu zemlju. Ja sam bio jedini potomak. Ali život, odvede na drugu stranu.. Sjetih se naslonjen na stranicu stare sećije, dana kad sam stigao iz Njemačke. Majka stara otključava vrata. Gleda me ko stranca. Nije me poznala odmah. To je bilo prije 15 godina. Tek kad sam je zagrlio jako, ona zaplaka:" Sine moj, obnevidilo se. A i pamet nije ko' prije.. I što sam znala zaboravljam. Dobro nam došo', kroz plač zbori. Otac onemoćao, pije kahvu i puši onaj "hercegovac."Iako ters i stari kov, i on zaplaka i zagrli me. Sjedi za kahvom u pidžami, ogrnut kaputom..

Otišao je moj dobri otac jedne kišne jeseni. Prije skoro 10 godina.. Majka je od tada sama i nije htjela doći nama u grad. Uzalud sam je molio. Majko imamo i previše prostora. Uzalud. Neće pa neće. Kaže :"Ja ne mogu živjeti tamo gdje me horoz ne budi. Halali sine.."

Ja sam od tada svaki drugi dan kod nje. Na kahvi poslije posla. Obraduje se ko' malo dijete kad dođem..

Ali danas..Nikad mi ko danas nije tako umilna, draga i sjetna..

Skuhala je majka još jedan ibrik kahve. Ispričali smo se o svemu dokle nas sjećanje vodilo. Kako sam pravio kuću, kad sam se vratio iz Njemačke. Oženio. Dobio djecu. Smijali smo se. Onda je ona napravila, zbog mene krompir u rerni peći " smederevke". Bože moj, zar ima nešto ljepše, toplije i umilnije od rođene kuće u akšamsko vrijeme sa najdražim stvorenjem.? Majkom. Kakvo bolan društvo. Kakva utakmica.

Kaže ona meni: "Da se neće šta snaha zahaterit'? Imaju i djeca.Valja u školu."

-Mama, petak je. Ne idu u školu sutra djeca..A Zehra, neće ona haterit..

"Uh sine, ja posve 'smetla sa uma da je danad bila džuma.. E moj sine. I starosti pusta."

Mnogo je majka voljela mog Amara i Šejlu. Često bi ih nazvala da se " ispričaju."

A ja sam večeras ko' nikad. Poslije večere, onog krompira, ja sam malo prilegao. A ona je brže-bolje onu moju deku što sam se njome pokrivao još dok sam sa njima bio da me pokrije.Onda je sjela i češala me po glavi, kao kad sam u skolu išao po onom hladnom vremenu.. Kad uđem u kuću, odmah šolja toplog mlijeka, pa skinuti mokre čarape. Onda ova ugrijana deka i njene mubarek ruke. Češe mi kosu, odklanjajući sve moje tegobe, boli, patnje i strahove i za kratko vrijeme zaspim uz veselo pucketanje vatre peći "smederevke."

Tako je bilo i sada. Čuo sam kroz san da je klanjala jaciju, uzimala abdest i u tihoj noći šapatom izgovarala molitve.

Spavao sam kao kad sam bio dijete.

U toploj sobi kuće u kojoj sam rođen. I mojom majkom , najdražim bićem. Sanjam tu noć san, ja otac i majka na njivi. Njih dvoje u hladu kruške ranke, gledaju u mene. A ja malo dijete.. Ništa ne govore samo mi majka prstom pokazuje na brdo. Staru džamiju i seosko mezarje. U daljini mnoštvo ljudi i seoski imam..

Probudih se a svanulo je poodavno. Sunce se poprilično uzdignulo.Vatra u peći naložena nije. Bilo mi čudno. Dođoh do njene sobe, otvorih, kad tamo. Moja majka na serdžadi. Nepomična.. Mrtva. Umrla je klanjajući sabah. Jutarnju molitvu. Lagano je okrenuh na leđa i ispravih poluukočene noge.. Poljubih joj čelo i isplakah se kao nikad u životu. Opet. I opet. A onda, pozvah seoskog imama i mog prijatelja, ljekara mrtvozornika. Tog istog dana je bila džennaza najdražem biću.Jer, nije se imalo koga čekati. Tog dana nesta one topline u unutrašnjosti stare rodne kuće. Bože moj, hoću li ikada moći doći i sjesti u kuću sam, u društvu mnoštva uspomena koje režu. Koje bole. Tog dana i moja kaharna duša pokleknu..Jer, nikog više nema da me zove DIJETE MOJE.

Postavih sebi pitanje, poslije džennaze, okružen tihom žamorom okupljenih ljudi:"Šta da nisam ostao sa njom sinoć? Kakav bi ja to bio čovjek? A ona kao da je osjećala, da je sa mnom još samo sinoć. I zato je molila i preklinjala i majčinski nježno slijegala ramenima. Da ostanem. Da osjeti. Da osjetim.Ono što u životu imaš samo jednom. I nikad više.. Ljubav majke. Najvoljenijeg bića.

I nikada nemojte propustiti provesti trenutke sa svojim roditeljima. Jer, nikad ne znaš kad će to biti zadnji put. I nikad za života oprostiti sebi nećeš moći to vrijeme..

A u mojoj staroj rodnoj kući odzvanjaju stihovi: "Zalud stara kuća, sjećanja obnavlja, pustoš je u njoj, pustoš oko nje. Jato golubova što na krovu drj'ema, jedini su stanovnici MAJKE VIŠE NEMA."

Elvir Peštalić