Zbirka citata

  PLAĆENO ŠOLJOM MLEKA                      Siromah je prodavao odeću od vrata do vrata da bi platio školovanje. Jednog dana je video da ima samo 10 centi u džepu. Bio je gladan i odlučio je da traži hranu u susednoj kući koju je stigao. Njegova glad je ipak nestala kada je video prelepu mladu ženu koja mu je otvorila vrata. I umesto hrane tražio je čašu vode. Žena je videla da je dečak bio jako gladan i donela mu ogromnu čašu mleka umesto vode. Popio ga je vrlo sporo, a zatim pitao: - Koliko sam ti dužan? - Ništa mi ne duguješ. - odgovorila je ona. - Moja majka nas je naučila da ne prihvatamo ništa u zamenu za pokazanu dobrotu. - Onda hvala svim srcem! - odgovorio je dečak. Kada je Hauard Keli izašao iz kuće, ne samo da se fizički osećao bolje, već je i povratio veru u Boga koji ga gotovo nikada nije napustio. Godinama kasnije, ista mlada žena se veoma teško razbolela. Lokalni lekari su bili zbunjeni i poslali mladu ženu u veliki grad gde su mislili da će specijalisti moći da

  Nakon toliko godina, sinoć ga usnih. Moga oca koji nije tu već godinama. Mlad je u farmericama i smješka mi se. U ruci mu Kiki bombone, koje sam kao dijete najviše volio. Na njemu Meklaud jakna i "Carera" farmerke. Pokazuje mi rukom na planinu. Planina nekako čudna, bez drveća, a ispod nje prekrasna rijeka tihoga toka.. Bio sam ga izgubio iz sjećanja. Samo izblijedjele fotografije iz kutije za cipele.. Bilo je to u ranu jesen 1982 g. Otišao je sa svojim MAN-om i više ga nismo vidjeli živa.. Kiša i klizav put. I crnogorske planine. I kanjon smrti.. Imao sam 6 godina. Pamtim ga u fragmentima, jer je njegov život bio na točkovima. On i majka mladi. Treba svaki dinar.. Njegov kamion je bio njegov dom. I samo ponekad svrati, da malo odmori, da nas vidi. Da napuni baterije.. Da popije svoj motivacioni eliksir.. Da lakše podnese odvojenost.. A trebali smo u proljeće pokriti kuću.. Staviti pečat porodičnom gnijezdu u nastajanju.. Ali..čovjek snuje a Bog dragi određuje. Mnogo je god

"Dovela sam mamu da živi kod mene, zauvijek. Ništa nisam unaprijed planirala, samo sam jednog dana riješila i dovela je, s jednim koferom. U koferu su bile tople hulahopke, papuče na kojima je izvezeno: "Najbolja baka na svijetu!" (poklon od moje djece), topla kućna haljina, spavaćica i, iz nekog razloga, jastučnica. Mama se sama spakovala. Već tri nedjelje živi kod mene ta stara djevojčica, kojoj kao da su opet četiri godine. Sićušna, sa snježno bijelom punđom, u hulakopkama malo zarozanim oko članaka, šetka po stanu, tapka u svojim toplim papučama. Pažljivo zastane na pragu sobe, pa visoko podigne nogu i pređe neku nevidljivu prepreku. Smješka se psu u hodniku. Čuje nevidljive ljude i svakodnevno mi priča novosti o njima. Stidljiva je i puno spava. Gricka čokoladicu koju joj uvijek ostavim u sobi i pijucka čaj. Drži šalice objema rukama jer joj ruke drhte. Strašno se plaši da izgubi burmu, da joj ne spadne s tankog prsta, pa stalno provjerala je li na mjestu. Najednom

 Ispratio sam je u naručju.. Nosim je na rukama, priča mi Bahko moj dobri prijatelj. Trčim koliko mogu. Vidim da nestaje. Život u očima koje toliko volim, nestaje.Iako mi kiša i susnježica šibaju lice i majku u naručju, cijeli moj život mi pred očima. Sjećanja mi dopiru do prvog poklona od nje i oca. Crvene "Borovo " čizmice sa krznom futrovane. Sjetih se mnogih noći koje je probdjela stavljajući mi obloge od sirćeta na noge. Da skine temperaturu. Da mi bude bolje. Da ozdravim. Toliko puta su me njene mubarek ruke nahranile. Podigle i nosile. U bolnicu. Sanjivog kada su se ona i otac u dugim zimskim noćima,vraćali sa sijela. Živa su mi sjećanja na pripremljeni čaj i ugrijanu dekicu, kada promrzao uđem u kuću sa sankanja. Pred očima mi slika kada sam je prvi put vidio u bolnici kao dječak.Bilo mi tesko. Onda se sjećam nje i porodične sreće kada mi je rodila sestru. Nevjerovatno je koliko čovjeku životnih scena izađe pred oči u samo jednom trenutku. Djeliću trenutka. Kada čovje

Za neko davno vrijeme. Za moju majku U gostinjskoj sobi stare porodične kuće, krevet do prozora. Na krevetu moja majka. Stara. Sićušna. Bespomoćna..Milujem joj lice i sijedu kosu. Ona ponekad otvori oči i nešto prozbori. I podigne svoju zdravu ruku i pomiluje mi lice. I opet potone u san. Zvali su me prije 15 dana. Razboljela se. Moždani. Odmah sam ostavio sve i došao u svoje rodno selo. Svom poslodavcu u Njemačkoj sam rekao da idem na godišnji..Nisam ni čekao odgovor. Bilo mi je svejedno. Samo sam želio što prije stići tamo Stigao sam baš kad su je otpuštali iz bolnice. -"Gospodine Kariću, nije dobro. Hemoragijski insult sa posljedicama. Oduzetost još i afazija. Senzomotorna." Oprostite doktore.. -Ah da , moždani udar sa krvarenjem. Stanje je gospodine nepopravljivo. Niti može niti zna pričati.." Evo me nakon toliko godina. Nasamo sa njom. Preokupirali me ukrasi ovoga svijeta Prestiž.Novac. Ugled.. Dolazio sam 1 godišnje. Onda sve rjeđe..Ponekad je znao proći i mjesec d

SINE, NE BIH DA VAM SMETAM Mama, slušaj me, galamio je Armin. Sutra ću ti preurediti podrum i dole ćeš biti. Hajde, bolan, šta će ti falit? Dolaze mi mama viđeniji ljudi , a ti neki dan ostavila naočale na dvosjedu, predsjednik suda sjede na njih. Odoše u "tiftike". Šta da je se čovjek povrijedio? Ja hoću propast' u zemlju. Džaba ti govorit'. Ostavljaš kupatilo mokro. Znaš kolko se moja Kanita ljuti? -Ona ga je strpljivo slušala. Nije ništa govorila. Kroz glavu joj prođe cijeli život. Kad ga je rodila, Armin je bio blizanac sa Nerminom. Nermin nije preživio.2 mjeseca su bili bolesni.Temperatura. Armin je ostao.Sjeti se dugih boravaka u bolnici sa Arminom. Nekoliko puta je imao febrilne konvulzije. Sa strahom je majka pratila svaki skok temperature. Kada je dobio žuticu u 5 razredu, 2 mjeseca je bio u bolnici. Njoj nisu dali sa njim ostati. Iznajmili su ona i Mirsad, sobu, a ona je svaki dan do mrklog mraka se vucarala po bolničkim hodnicima samo da bi bila "pri r

Pričaj mi majko o ocu Pričaj mi majko o ocu mome. Je li nas volio? Jesam li sličan njemu? Majko, samo tebe na ovom svijetu imam. Njega ne upamtih. Bio sam sasvim mali kada je on povezao svoju posljednju turu.. One noći punog mjeseca. I kada ti je obećao doći.. I donijeti mi najmanji dres Barcelone..Austrija i klizav put..I snovi jedne porodice su otišli u duboki kanjon na Alpama sa njim u njegovom Volvu. Sa njim su nestali i snovi o zajedničkoj sreći. Ostala su samo sjećanja tvoja, majko. Znam majko i tebi da je teško. Kad god sam te pitao o njemu, izlazila si u hodnik i vraćala se suznih očiju..Teško mi je majko. Mojim drugovima ponekad i očevi navrate u školu.. Na roditeljski.. Dođu po njih.. Ponekad majko i ja plačem, ali krijem od tebe. Jer, ja sam muško, moram biti jak.. Ponekad me posjeti u kasnoj noći.  U snovima. Iako ga upamtio nisam, jasno ga vidim. U onim farmerkama sa fotografije sa tobom na kojoj ste nasmijani. I maše mi.. Nešto govori ,ali ne čujem. Mnogo puta sam ga sanj

U mom mjestu živjela su tri brata. U maloj, trošnoj kućici na kraju sela.Tik pored šume. Odgajala ih majka onom nježnom majčinskom ljubavlju. Oca se jedva sjećaju. Poginuo u rudarskoj nesreći.. Kako to obično biva, nesreća nikada ne dolazi sama. Siromaštvo je u ovu kuću siročića ušlo na velika vrata. Najmlađi brat je bio često bolestan. Njegova astma se pogoršavala uvijek kada je dolazilo hladno i vlažno vrijeme. U školi su bili izvanredni učenici. Čisti odlikaši. Njihova majka ih je vaspitavala po edebu Karahodžića. Po potrijarhalnom i edebu poštenja, obraza i ljudskosti.. Vrlo često se dešavalo da nisu imali novaca. U školi ga nikad nisu imali, uglavnom su bili bez školske užine. Pri polasku u školu, najka Zumra bi im pripremila vruće pogačice, čaj i pekmez od jabuka.. Nikad ih nije ispratila gladne, čak i kada je bila bolesna. A bila je često.. Na njena pleća se sručila sva ovosvjetska tuga.. U vrijeme jeseni, Zijad bi često bio u bolnici, a ona mu je odlazila u posjetu svakodnevno.

MARTOVSKI SNIJEG OPET PADA I danas pada snijeg. Isto kao onog dana. Na obeharalo voće. Tog martovskog prohladnog i sniježnog dana, prije 54 godine, sreo sam nju. Bila je osvježenje mojih mladalačkih dana. Crnokosa, plavooka djevojka. Došla kod svoje sestre u goste. Bože moj zar Travnik ima takvih ljepotica? Upoznala nas moja sestra. Ona je bila pomalo stidljiva i malo je pričala. Samo se smješkala i ispod očiju bacala pogled na mene. A ja sam bio u oblacima. Presretan. Počeli smo hodati. Društvo mi je zavidilo. Našu devetomjesečnu ljubav smo krunisali brakom. Bila je to svadba koju kraj ne pamti. Preko 400 zvanica. Ja i Selma. Zajedno. Kroz cijeli život. Ubrzo su došla djeca. Ja sam radio na željeznici. Lijepo smo živjeli. Selma je podizala našeg Muamera i Almu. Skrbila za njih.Vaspitala najbolje što je mogla. Po travničkom edebu. Dočekali smo u sreći porodičnog okruženja i završetak njihove škole. Ženidbu i udaju. Djeca su otišla svojim putem, a mi smo ostajući sami još više se zb

Jedna gospođa je pitala: Po koliko prodaješ luk? Baka je odgovorila: 0,25€ jednu vezu, gospođo! Ako mi daš 6 veza za 1,00€ uzet ću, ako ne, odlazim kod drugog... Baka je odgovorila: Uzmite luk po kojoj god cijeni hoćete, gospođo. Za mene je to dobar početak, jer cijeli dan nisam prodala ni jednu vezu a trebaju mi pare da preživim. Gospođa je uzela luk po cijeni po kojoj je tražila i otišla sa osmijehom, osjećajući sreću pobjede. Sjela je u svoj skupi auto i otišla u restoran na ručak sa prijateljicom. Nakon obilnog ručka u tanjirima je ostalo još dosta hrane koje njih dvije nisu mogle pojesti. Vlasnik restorana je došao za stol da provjeri da li je sve u redu. Gospođa ga je pitala koliko sve košta, a on je odmah odgovorio 88,00€. Dala mu je 100,00€ i rekla neka zadrži kusur. Ova priča izgleda prilično normalna za vlasnika luksuznog restorana, ali ne i za baku koja prodaje luk Pitanje je: Zašto uvijek moramo dokazivati svoju moć kada kupujemo od siromašnih? Zašto smo velikodušni prema o

IMAM SVE A NEMAM NIŠTA ..i vidi me sad, poče komšija svoju ispovijest. Od osmog razreda smo bili zajedno. Prvo je bila simpatija a poslije , potkraj srednje škole je postalo ozbiljno. Poznavali su nas u našem mjestu jedno po drugom. Kada je došlo vrijeme da se upisuje fakultet, otišli smo zajedno. Ja mašinstvo, ona pedagogiju. Ja sam primljen, ona nije. Pa na drugi upis, opet nije prošla. Kada je u jesen došlo vrijeme da krenem ona je dugo plakala a ja sam je uvjeravao da smo suđeni jedno drugom. U to sam je morao uvjeravati svaki put kada bih jednom mjesečno za vikend dolazio kući. Onda jedne večeri, neposredno poslije večere, otac i majka su mi počeli govoriti. "Ona nije za tebe. Ti, eto završavaš fakultet a ona ima samo srednju. Molim te, kaže otac, rješavaj se nje jer nismo zadovoljni da ti ona bude sutra supruga. Uostalom, majka joj je bolesna na živce, otac pijanica i ja neću da mi se prlja loza prezimena. Nađi sebi djevojku ravnu sebi od dobrog soja. Jesi li raz

Unuka je pitala svoju nanu. Nano, kako si mogla živjeti ranije ... -bez tehnologije -bez interneta -bez računara -bez mobilnih telefonal -bez Facebook - a Nana je odgovorila : " Isto tako kao što vaša generacija živi danas ... -bez ljudskosti -bez časti -bez poštovanja -bez dostojanstva -bez stida -bez karaktera -bez ljubavi -bez skromnosti. Mi , koje danas zovete " stari " bili smo blagosloveni, dokaz za to je naš život. Nakon škole smo sami radili domaći i uvjek smo se igrali napolju do zalaska sunca. Kad smo bili žedni, pili smo vodu sa izvora, a ne vodu u plastičnim flašama. Nikad se nismo ugojili jedući pečenja, pasulj i hleb. Ništa se nije dogodilo našim nogama, iako smo trčali bosi sa svojim rukama smo pravili igračke sa kojima smo se igrali. Naši roditelji nisu bili bogati, ali su nam pružali toliko ljubavi a ne video igrice da budemo tihi. Naši roditelji se nisu razvodili, rješavali su zajedno svoje probleme. A mi nismo bili prisiljeni da živim

Na trenutak sam i ja bio sretan Usnih te sinoć majko. Ko' mi svi zajedno. U našoj staroj kući u kuhinji..Otac zapalio onog svog "krdže" i gleda nas i smješka se. Lik sam mu skoro zaboravio. U podsvijesti znam da ga nema. Znam da je umro davno. Al' opet njegov lik tako stvaran. Na sebi ima onaj svoj braon pleteni džemper sa malom rupicom na desnom laktu. Ne govori ništa samo mi pokazuje kroz prozor našega Mrku. Našeg konja s kojim je otac zarađivao za nas. Njegova široka seljačka leđa i izborano lice su svjedok da ga život nije nimalo mazio.I on je kao i ja siroče. Znam to a sanjam. Znam da ga nema, ali ne želim prekinuti sreću.. A ti majko stavi u rernu onu zeljanicu koju sam tako volio. Niko je nije mogao tako napraviti..Stavila na glavu mahramu " da ne padne dlaka". Ne želim majko da se budim, govorim u snu sebi. Ti majko šutiš a jasno čujem zeljanicu kako krči u rerni. Još malo i eto je... Ne želim majko buditi se..Znam da nemam ni tebe..Tek š

  Sin je majku odlučio odvesti u restoran na ručak. Majka mu je bila dosta stara i stoga pomalo slaba. Dok je jela, hrana joj je pala na haljinu. Ostali gosti su s buljili u ženu i podsmjehivali se njezinim pogreškama, ali sin je ostao miran. Nakon jela, sin, je otišao s majkom u wc. Tamo je obrisao ostatke hrane s njezina naboranog lica i uklonio mrlje s njezine odjeće koliko je to bilo moguće. Kad su izašli, gosti restorana zašutjeli su. Dok je sin plaćao račun jedan od gostiju ustao je i rekao mu: "Ne misliš li da si ovdje nešto ostavio?". Rekao je: "Ne, nisam ništa ostavio, sve sam uzeo sa sobom". Odgovor čovjeka bio je: „Ipak si ostavio!“ Ostavio si lekciju ovdje za svakog sina i kćer, a nadu za njihove majke i očeve. Mislim da je većina gostiju puno naučila od tebe“. Na zaboravimo ni u starosti i nemoći one koji su se nekada brinuli za nas. Mi ljudi često padamo na tome.