Zbirka citata

  Dvogodišnja djevojčica koja je jučer nestala u Ubu u Srbiji pronađena je na oko dva do tri kilometra od kuće. Djevojčica je svjesna i komunikativna i prevezena je u bolnicu na pregled. Sistem "Pronađi me" bio je aktiviran povodom ovog slučaja. Djevojčica je nestala juče na obodu Uba gdje je posljednji put viđena na nadzornim kamerama koje se nalaze na pojedinim objektima. U jednom trenutku odvojila se od djece sa kojima se igrala i otišla u polje. U trenutku nestanka djeteta, roditelji nisu bili sa djecom, a njen nestanak su policiji prijavili po povratku kući kada su shvatili da je nema. Tokom cijele noći je pretraživan teren – u krugu od tri kilometra je sve pretraženo više puta termovizijskim kamerama, najsavremenijom opremom, a uključeni su bili i psi tragači. Nadletali su i dronovi, piše RTS. Potraga je krenula, čim su roditelji prijavili nestanak djeteta. Bile su uključne sve raspoložive ekipe MUP-a iz više službi i uprava – PU Valjevo, Uprava kriminalističke policije...

Milicu je majka usred zime ostavila pored kontejnera, našle su se posle skoro 30 godina Milica Mršulja (30) iz Leskovca, na samom početku svog života doživela je ono što smo imali priliku gledati samo u filmovima, ostavila ju je majka usred zime, na snegu, u kutiji pored kontejnera. A sve je počelo zime 1994. godine, kada je jedna beba u februaru mesecu pronađena kraj kontejnera ispred muzičke škole u Gnjilanu. Peti februar 1994. godine, u gnjilansko porodilište stiže tek rođena beba, ostavljena u kartonskoj kutiji u Ulici cara Lazara. Kada je dovedena u porodilište, dobila je sve ono što joj je surovost života oduzela prilikom uzimanja prvog daha, ljubav, pažnju, posvećenost i nadimak – Nera, po grčkoj boginji hrabrosti. Taj nadimak, načinio je od Milice pravu ratnicu, ženu i majku za primer, danas uspešnu spisateljicu, novinarku i talentovanu glumicu. Od Gnjilana 1994. do Leskovca 2024. godine, put je bio dug, trnovit i na samom početku, težak. Naime, da je usvojena i da nije biološk...

  👉 Jedan tata je napisao:  “Moja kći je danas dobila prvu mjesečnicu. Nalazila se u autobusu i tinejdžer koji je godinu dana stariji od nje prišao joj je i rekao na uho, imaš mrlju na hlačama. Omotaj moj džemper oko struka i vrati se kući presvući. Danas želim zahvaliti roditeljima ovoga djeteta što su tako odgojili svoje dijete. Nije ju snimao, nije ju slikao, nije ju razotkrio, nije ju ismijavao niti je maltretirao, već joj je pomogao.” Kada se dijete odgaja u ljubavi, nježnosti, poštovanju, solidarnosti, toleranciji i duhu služenja, tada je svijet ljepši. Aplauz za one roditelje koji svojoj djeci usađuju moralne i duhovne vrijednosti, ali dvostruki aplauz za djecu koja ih provode u djelo. (Gentleman Polska) Još uvijek ima divne i odgojene djece👌 Respect! ❣️

  MAJKO, OČE, KAKO STE MOGLI ? Samo što dođoh na ovaj svijet, oni koji me rodiše, kojim sam stremio, oni koje sam najviše volio. Ostaviše me. Kao da sam stvar. Kao da nisam dio njihovog srca i njihove duše. Velika je i hladna ova bolnička postelja za mene. Još veće i hladnija kad znam da me ne žele. Sve ostale bebe odnesoše njihovi najmiliji. Očevi, majke, nane i djedovi.. Sa dosta cvijeća. Sa mnoštvo osmjeha. Sa srećom neizmjernom. Samo sam ja ostao u ovoj velikoj hladnoj bolničkoj postelji. Zazivam milost dragoga Boga. Iako pričati ne znam, molim se da mi podari vrijeme u kojem ću biti sretan. Molim se da me barem usvoje neki dobri i dragi ljudi. Trebao sam ih imati mnogo, iako imam samo nekoliko dana. A nisam imao ni jedan jedini zagrljaj. Da osjetim. Da sam željen. Zazivam milost moga Stvoritelja da mi podari zagrljaj. Osmijeh i blagu riječ. Teško je kada te ne žele. Teško je kada si usamljen. Teško je malome biću bez ljubavi sa svih strana. Možda će moja zvijezda nekada zasija...

  POKLONITE SVOJE VRIJEME MAJCI "De ba, sine još malo, gotovo moli majka. Evo ima i suhih šljiva. Da napravim štogod da jedeš.Još malo s majkom.. Nekako mi nikad nije bilo 'vako. Nekako mi milina te gladat'." -Ma obaveze majko, vadio sam se. Nije samo poso'..Valja mi i oko kuće. Nikad ko' do tada. Uhvatila je onim slabašnim rukama moju ruku.. "Da znaš sine, nije mi ko' sad nikad kahva bila slađa. Gleda me a oči joj rose. Nisam došao skoro 10 dana da je obiđem. Kako me društvo "povuklo", više sam vremena sa njima na utakmicama i kafiću...Ona slegnu glavu na lijevu stranu i stisnu mi svojim rukama šaku. Isto kao kad sam bio dijete.. A večeras najvažnija utakmica. Javih se kući i isključih telefon. Obuzela me neka nostalgična milina.. Ljudi su u pravu kad u jednom trenutku osjete da su se veće jednom našli u istoj situaciji. Da su to već doživjeli.. A stara porodična kuća, ko' nekada. Daske podnice škripe kad se hoda. Jedinac sam kod rodite...

  I mi volimo i patimo Snijeg pada svom žestinom. Cesta je već zabijelila, vozila se kreću najsporije što mogu. Pored puta bljuzgavica koja prijeti da zaledi već zabijeljelu cestu. U kanalu pored ceste, kuja sa 3 kučića. Uspjeli su preći cestu. Zavukli se pod njeno tijeli drhteći. Od straha. Od hladnoće. Ona ih obavija skroz svojim tijelom. Da ih zagrije. Da ih zaštiti. Baca pogled na put. Jedan mali kučić nije uspio. Farovi auta su ga zaslijepili i...nije uspio. Pregazila su mu trup. Zadnje noge i stomak. Ostao je na cesti. Živ je još uvijek. Cvili. Od boli. Od straha. Njegova šarena glavica i pored bolova se diže. Da je nađe pogledom. Da je ugleda. Da mu pomogne.. Kao da zna..da mu je blizu kraj njegovog kratkog života. Života koji je proživio svaki minut. Sa njima, braćom i sestrama. Sa njom, majkom zaštitnikom. Najvećim prijateljem. Ona je čula. Odvodi ostale kučiće na sigurno. U cijev ispod ceste.Oprezno dolazi na cestu. Zasljepljuju je farovi auta. Bježi drhteći u kanal. Ne z...

Kada jednom majka ode. Kad se spusti tuga na našu dušu. Kada nas prestane neko očekivatj. Brinuti. Strepiti. U odsutnosti moliti za nas.  Za naše najbliže. Kada se domaći pekmez prestane praviti za čitavu godinu. Salata.Ajvar.Prvo nama. Njoj što ostane.  Kada pozovemo da pitamo jel dobro, obavezno kaže da je sve u redu. Iako nije. Bajramska baklava samo za nas. Bajramsko okupljanje. Ručak. Ona sija. Djeca su tu. Sve svoje zdravstvene probleme prekrije. Da se ne vidi.  Da se ne sekiramo.Da nam ne pokvari zajedničke trenutke.Unučad posebno daruje. Kada pođemo ona nasmijana. Pripremila pune torbe. "Da ne kupujete, znala bi reći." Odlazimo a ona za nama maše iako smo davno izašli iz vidokruga. Ostaje sama. U srcu opet zima. Ali je sretna. Bili smo.Svi. Okupljeni za porodičnom sofrom. Zadnji put na zajedničkom okupljanju smo vidjeli da se teže kreće. Radost je ista ko i prije. I više. Ali fizički je oslabila.Iako smo se svakodnevno čuli,nije kukala.Bila je srdačna u razgovoru ...

  Vrijeme otima voljene.🥺👵🏡😓😫💔 - Kćeri, kćeri moja draga - gdje si se sakrila od majke?  - Mama, draga moja, prezaposlena sam, ne stignem.  - Sine, najdraži moj sine - ne budi mi takav stranac.  - Oprosti mama što si čekala, sad imam važan sastanak, nećemo se uspjeti vidjeti. Nazvat ću te sutra. - Djeco moja, približava se Praznik, sjeća li se netko svoje majke?  - Oprosti mama, dežurna sam, moram ostati na poslu. Morala sam odraditi smjene jer idemo na more. Vidjeti ćemo se kad se vratimo, obećavam. Sjeća se stara majka kako je uvijek nosala sina. I dok je ljuljala svoju kćer, gladila je po kosi i dala joj toliko ljubavi.  I tako danima, sjedi, čeka, gleda kroz prozor i nada se, a srce joj postaje sve tužnije...  Ali misli ona, doći će, u gužvi su sada, naporno rade. Nakon blagdana opet gužva i nikako da se okupe, a vrijeme ide. I sada stoje nad lijesom i plaču, shvatili su... ali malo kasno.  NEMOJTE SE IGRATI S VREMENOM, JER PREVARIT ĆE V...

  Znam da to tako mora biti. Znam da je to normalno. Ali je teško, brate, priča mi juče moj dobri komšija Mrki. Imat' žensko dijete je milost od Boga. Rodi ti se, drago ti. Stasava. Krene u školu, fakultet. Proživljavaš zajedno sa njom trenutke.Tuguješ zbog ispita na kojem padnu. Hrabriš. Stimulišeš. Bodriš. Oboje smo uz nju kad je diplomirala. I ja i Hajra. Zajedničke fotografije. Zajednički trenuci. Zajednička sjećanja. Mi oboje ponosni. Preponosni. Zaposli se. A onda...dođe vrijeme da "ozbiljno" porazgovara sa nama. Udaje se.. Za 2 mjeseca. I iznenađenje i radost. I žalost. Sve u jednom trenutku. Iznenađenje jer je Alma za nas još uvijek naša mala djevojčica. Radost zbog njenog izbora. Njene sreće. Žalost jer ostadosmo sami. Užurbano se pripremamo. Kažu treba promijenit' i fasadu i ogradu. Ulazna vrata nisu baš.. Doći će svijet. Prijatelji.. Sve to čovjek stigne u ona 2 mjeseca. Onda dolaze prosci. Ne znam ni kako se ponašati pred ljudima. Čini mi se da nisam doras...

  Samo smo gledali... Stari bolnički hodnik. Ljudi se ubrzano kreću. Neki nose neke papire, neki cvijeće. Proleti poneka i kesa sa voćem. Ljudi u silnoj žurbi. Poneki zagrljeni plaču.. Usne im šapću molitve. Jer, bolnički zidovi su čuli više molitvi nego sve bogomolje zajedno, kazali bi stari ljudi. One istinske molitve. Iskrene i od srca. U dnu hodnika na kolicima za invalide zapazio sam staricu . Starica kojoj je život na licu ispisao reljef. Odraz teškog života se nigdje ne zapazi kao na licu. Sažalih se jer joj niko ne prilazi već sat vremena. Kako si majka,upitah? Čekaš nekog? -Čekam sine unuka Damira, dovezo' me vođe trebam kod doktora. On me ostavi i ode dole u grad, kaže hoće telefon kupit', brzo će doći. A evo ja čekam pa čekam. Nema ga pozadugo. Gdje trebaš majko? -Trebam ba dijete kod onog doktor za oči. Mrak mi se navuko' na oči ima četiri hefte.Vidim samo sjene i to kad je sunčan dan. Kažu da će me operisat, ako budu mogli. Stara sam sine, srce slabo. Noge ko...

  Moji roditelji bili su u braku 55 godina. Jedno jutro, mama je silazila u kuhinju da tati napravi doručak, doživjela je srčani udar i pala. Otac ju je podigao kako je mogao i skoro je uvukao u kamion. Punom brzinom, ne poštujući semafore, odvezao ju je do bolnice.  Kad je stigao, nažalost, više nije bila s nama.  Tokom sprovoda moj otac nije govorio;  pogled mu se izgubio. Jedva da je plakao.  Te noći pridružila su mu se i njegova djeca.  U atmosferi boli i nostalgije prisjetili smo se lijepih anegdota, a on je zamolio mog brata sveštenika da mu kaže gdje će mama biti u tom trenutku. Moj brat je počeo pričati o životu poslije smrti, i nagađati kako i gdje će ona biti.  Otac je pažljivo slušao. Odjednom nas je zamolio da ga odvezemo na groblje.  Tata!", odgovorili smo, "11 je navečer, ne možemo sad na groblje!"  Podigao je glas i tužnim pogledom rekao:  "Nemojte se svađati sa mnom, molim vas, nemojte se svađati s čovjekom koji je upravo...

  Kako nam javljaju građani, veliki požar je zahvatio popularni vlašićki hotel “Pahuljica”. Prema prvim informacijama nema ozlijeđenih osoba, a požar je navodno izbio u sauni hotela. Na Vlašić su upućene brojne vatrogasne ekipe, a očekujemo da ćemo u toku dana imati više informacija.

  Godine odrastanja jedne žene:  – 3 godine : Pogleda se i vidi Kraljicu. – 8 godina: Pogleda se i vidi Pepeljugu. – 15 godina: Pogleda se i vikne: Mama, ne mogu ići u školu ovakva! – 20 godina: Pogleda se i vidi “predebela/premršava, preniska/previsoka, previše ravno/previše kovrčavo ? Ali odluči da ide van u svakom slučaju. – 30 godina: Pogleda se i vidi “predebela/premršava, preniska/previsoka, previše ravno/previše kovrčavo ? Ali odluči da nema vremena to popraviti i ide van u svakom slučaju – 40 godina: Pogleda se i vidi “čista sam” i izlazi van. – 50 godina: Pogleda se i vidi “To sam ja” i izlazi gdje god to želi. – 60 godina: Pogleda se i podsjeća se svih ljudi koji se više ne mogu vidjeti u ogledalu. Izlazi van i osvaja svijet. – 70 godina: Pogleda se i vidi mudrost, veselje i sposobnost, izlazi van i uživa u životu. – 80 godina: Ne gnjavi se sa gledanjem. Samo stavi crveni šešir i izlazi da se zabavi.

  „Rat će se završiti A vođe će se rukovati. Ali ostaće ona iznemogla Majka koja čezne za sinom. I ona žena, koja svog voljenog muža čeka. I ona deca koja traže svog oca junaka. Ne znam ko je prodao domovinu, Ali videh ko je platio cenu."