Zbirka citata

  U kampu u Rakovici živi sa majkom i bratom, jer ih je otac ostavio kao bebu. Iz kampa su rekli da Emir nema dovoljno hrane, te da je to ono što mu je najpotrebniji. Uz pomoć dobrih ljudi Emir je dobio zimsku odjeću, kako ne bi bio više bos. Uslovi u ovom kampu su jako loši, a kako su istakli prisutni nemaju čak ni struju, te osim hrane veliki je problem i to što se nemaju gdje da se okupaju. O ovom trogodišnjem dječaku i njegovom mlađem bratu su već mediji pisali, a svi sugrađani se trude da što više hrane i odjeće im doniraju. Za Novu godinu, osim hrane, poželio je kao i većina djece u kampu mobilni telefon. U video prilogu zabilježeno je šta su djeca u ovom kampu poželjela za Novu godinu.

  Danas si mi trebao oče, više nego ikad Danas si mi bio potreban oče.Više nego ikad. Danas su vrata kuće otvorili ljudi koji su došli da prose moju ruku. Danas se otvaraju neka nova vrata u mom životu.Vrata koja si trebao ti da otvoriš i ispratiš me u život. Sve ove godine, oče moj, u skrivenom dijelu duše svoje sam se nadala da ćeš danas, baš danas doći kada te trebam. Da je sve bio samo san.I da si samo negdje otišao da se vratiš danas.Baš danas. Kada te trebamo jako. Beskrajno. Bila sam mala kada si otišao..Kada je majka ostala sa nama djecom. Oče moj, koliko je svog života podredila nama. Više od života. Sve je podredila nama.. Sebe u toj priči nije računala.Tolike godine.Školovala, bdila i voljela.Kao bedem bila na stubu porodice..Ponekad sam je znala zateći kako gleda u tvoju, davno požutjelu fotografiju uramljenu na zidu.. Zato su mi danas osjećanja izmiješana. I sreća i sjeta. I radost i čežnja.. Zato te moja duša danas priziva. Da dođeš. Musafirima vrata da otvoriš. Dočekaš l

  Ona je zaslužila i više od ljubavi Nema većeg grijeha nego ostaviti nekoga ko vjeruje u tebe, znao je govoriti dobri naš Džemo."Ostaviti nekoga ko gleda samo u tebe.Ko te iščekuje, o tebi ovisi i tebi se nada." Petnaest punih godina kako sam služi svoju Eminu. Petnaest godina kako je prikovana za postelju.Moždani. Ni govoriti ne može. Ni izraziti osjećaje. A proveo je "rahat" u penziji samo 2 godine. I onda se njegovoj Emini desi... Imaju troje djece. Oni su insistirali da se oni skrbe o njoj. Da je odvedu sebi. Džemo nije htio da čuje. Napravio je sebi svakodnevni raspored. Ujutro je presvlači, izbriše i nahrani. Onda on dugo pije kafu pored nje, postavi je uz pomoć fleksibilnog kreveta u polusjedeći položaj, i priča joj. Dugo. Predugo. Kao da ostvaruje aktivni dijalog sa njom. A kod nje trajna afazija. Senzomotorna. Niti može, niti zna govoriti. A on je uporan.Zna pričati o ranijim, prošlim vremenima iz njihove mladosti.Iz ranog bračnog života do sadašnjih svak

  KADA JEDNOM MAJKA ODE Kada jednom majka ode. Kad se spusti tuga na našu dušu. Kada nas prestane neko očekivati. Brinuti. Strepiti. U odsutnosti moliti za nas. Za naše najbliže. Kada se domaći pekmez prestane praviti za čitavu godinu. Salata.Ajvar.Prvo nama. Njoj što ostane. Kada pozovemo da pitamo jel'dobro, obavezno kaže da je sve u redu. Iako nije. Bajramska baklava samo za nas. Bajramsko okupljanje. Ručak. Ona sija. Djeca su tu. Sve svoje zdravstvene probleme prekrije. Da se ne vidi. Da se ne sekiramo. Da nam ne pokvari zajedničke trenutke. Unučad posebno daruje. Kada pođemo ona nasmijana. Pripremila pune torbe. "Da ne kupujete, znala bi reći." Odlazimo a ona za nama maše iako smo davno izašli iz vidokruga. Ostaje sama. U srcu opet zima. Ali je sretna. Bili smo.Svi. Okupljeni za porodičnom sofrom. Zadnji put na zajedničkom okupljanju smo vidjeli da se teže kreće. Radost je ista ko i prije. I više. Ali fizički je oslabila.Iako smo se svakodnevno čuli, nije kukala.Bila

  Djeca su blagodat. A zlostavljaju ih.. "Daj pregledajte ga. Folira se.. Neće da ide u školu. Glumi tikove. "Ovo sve izgovara očuh od jedanaestogodišnjaka. Aktivan kontakt sa mališanom otežan. Stalno pogledava u očuha i obara pogled. Majka nije mogla doći, govori očuh. Ima obaveza.. Očuh superioran i ovdje želi da dominira. Zamolili smo očuha da napusti prostoriju. Burno je reagovao. Strašno. Psovao je. Pred dječakom. Kada bi pokrenuo salvu psovki, mali dječak je se neprirodno grčio, stiskao vilicu, bučno disao na nos. Bojao se. Strašno se bojao. Kada je očuh izašao, pokušali smo sa kontaktom. Okolišao je i stalno gledao prema vratima. -"Bojim se, rekao je. Bojim se njega. Tuče majku. Tuče i malog brata. Ponekad .... Za sebe je se bojao reći. Njegova pažnja je bila fokusirana na vrata.. -On je pretukao majku, šapućući govori. Zato nije mogla doći. Lice joj je crno. Bilo nam je čiko bolje, kad smo bili samu sa majkom. Naš babo je poginuo prije 5 godina na gradilištu. Moj

    DOBRA, HAIRLI DJECA,NAJVEĆE BLAGO Dobro je bilo dok su djeca mala bila. Nisam se morao kriti, priča mi moj dobri Sudo. Dok su išli u osnovnu i srednju ja sam normalno radio u komunalnom preduzeću na odvozu smeća. Nikad se nisam žalio. Iako sam završio fakultet zaštite na radu, nemam ni dana staža sa VSS. No, neka je. Neka mi je porodica živa i zdrava. Kada su mi Mirha i Enida krenule na fakultet, kućni budžet nije mogao podnijeti sa samo jednom plaćom. Onda smo ja i Samira, supruga, počeli sakupljati sekundarne sirovine i brati , sušiti i prodavati ljekovito bilje po pijacama. Za 7 godina, dok su one studirale, nismo odmorili ni dana. Ja s posla, moja Samira čeka i palimo starog "Pasata" sa prikolicom pa put pod noge. "Očistili " smo sve obližnje šume i riječna korita od odbačenih starih šporeta, limova i školjki od automobila. Samira bi znala reći: "Više smo mi uradili na polju ekologije nego sva udruženja zajedno." Znali smo šta nam je cilj. Iškolova

  Pismo majke svome sinu Dragi sine. Pišem ti ovo pismo jer te nisam vidjela ni čula 10 godina. Pišem ti na ovu adresu koju mi ti onomad ostavi. Da te pitam kako si? Jesi li zdrav ? Ja ti ne bih pisala da sam zdrava. Čekala bi te pored prozora još uvijek. Do zore. Do sabaha. Sve pogledam doći ćeš mi ko onda. Sa igranke. I ja tek onda zaspim malo. Znam da se i ti snalaziš. Znam i da ti je teško. Otišo' si zbog nje. Zbog Behke. Udala se tebi "ispred nosa". Otišla za bogatstvom. Znam sine da ti bilo tešo breme na duši. Da si patio. Bili ste 10 godina zajedno. Svadba se uveliko nagovijestila. Pobjegao si od tuge. A ne znaš sine moj, da njoj pobjeći ne možeš. Ona je ko sjenka. Prati te svuda. Ne mogu ti sine moj više hodat'. Sjedeći klanjam. Ponekad mi navrati Sena tetkina da mi poradi po kući. Ne znam šta bi bez nje. Sine moj, zaboravila sam ti lik. Ne znam da li bi te i prepoznala. Ne vidim dijete moje, skoro ništa. Mrkli mrak je ušo' u moj život potpuno. Molim drago

  Majka je odbila..moj zahtjev za prijateljstvo Sedmi sam razred. Živim sa djedom i nanom u maloj kući na periferiji grada. Otac radi u Njemačkoj i dolazi u tri mjeseca. Nemam ni brata ni sestre. Najteže mi pada što mi djed dolazi na roditeljski. Nije da me je stid...samo. Majke se ne sjećam. Ostavila nas je kad mi je bilo 3 mjeseca. Nikad se nije javila. Da pita. Da se interesuje. Na fotografijama sam je često gledao. U svojoj trošnoj pernici iza olovki, držim njenu fotografiju koju u tajnosti izvučem i pogledam kad mi je teško. Jer sam kao mali mislio da majčinska ljubav može otkloniti sve brige. Sve nedaće. I zaista, kad god pogledam fotografiju tajno, bude mi lakše.I moje tuge odu.. Znao sam..i da ona misli na mene. Možda na oca ne, ali na mene... Znam da je i otac patio. Otišla je i napustila nas. Bez ikakvog povoda. Razloga. Bez pozdrava.. Iako sam u ocu godinama tražio krivca, nisam ga našao. Otac moj je vrijedan i radišan čovjek. Radi u Njemačkoj na građevini. I pored teškog po

  LJUBAV SE KUPITI NE MOŽE Nekako je došla do ograde. Teškom mukom uz pomoć štapa, ali je uspjela. Stara Sajma. Naslonivši se rukama na ogradu, sjetno je posmatrala svatove u avliji komšije Zafira koji je ženio sina. Mnogobrojne bore su napravile starački reljef na licu ove predivne starice i nije se moglo pročitati emocije s njenog lica.U avliji muzika, vriska.Smijeh. Sreća i radost. Sajma je gledala svatove a misli su joj otišle u neko drugo vrijeme. U vrijeme njenih svatova. Težak život, neimaština. Voljela je mnogo Safeta.Često je prilazio sokakom. Naočit, crn mladić. Korpulentan. Vrijedan. Mnoge su ga djevojke htjele. A on je želio nju.Sajmu. I kada je trebalo objelodaniti njihovu ljubav, njeni je prodaše. Dogovoriše svadbu.Daju je za Ibru. Dosta starijeg od nje. Skoro 30 godina. Supruga mu umrla mlada i ostalo troje djece. Uzalud molbe. Uzalud preklinjanja. Uzalud činjenica da joj može "biti otac". Majka nije imala pravo iznijeti svoje mišljenje. Šutjela je. Uzalud i sa

  SREĆA SE, DJECO, KUPITI NE DA Vi mislite djeco da je to sreća i lijep život, govori stari Bajro nama okupljenim mladićima. Mislite da ste sretni zato što imate auta i lijepe kuće. Gledo' sam djeco, dosta generacija. Mnogo se godina predeveralo. I sistema i ratova. Ja sam odrastao u maloj kućici od zemlje, gore pored šume, pokazujući prstom ugao velike njive. Bilo nas 14-toro. Svi u istoj sobi. I jeli i spavali.Drva bi se donosila "na sebi", da se ne uprezaju konji zbog takvih malih stvari. Svako čeljade po jedno drvo, pa kroz snijeg. Na tavanu je bilo i sušenog voća i suhog mesa i brašna. Ne u izobilju, al'dovoljno. Danju bi svako imao raspored, neko na njivu , neko čuvati stoku. A onda u prelijepim ljetnjim poslijepodnevima smo išli sa ocem na rijeku. Pecati. Kada bi zabacio, svojim velikim koščatim rukama bi nas zagrlio,i svakoga ponaosob poljubio u vrh glave. Radovali smo se kao djeca vremenu koje je svako poslijepodne provodio s nama.Iako je radio težak seljački

  ISPOVIJEST STARICE SLOMLJENIH RUKU "Stid me sine, priča mi osamdesetogodišnja starice. Stid me svijeta. Tolike godine živim, borim se i patim. Moj Ismet već 20 godina kako je preselio. Imala sam sa njim lijep život.Izrodila četvoro djece. Željno se bilo svega. Al' bilo je lijepo . Djeca su rasla, išla u školu. Ismet radio u Tuzli. Dolazio hefteno. Vozom. Pa sa Ormanice pješke. Tako sve do penzije A ja oko kuće. Sa djecom. Podizala ih. Odgajala kako sam najbolje umjela. Nisam ti dijete išla u školu. Tako je to bilo prije. Ženskoj čeljadi nema škole. Ispali su svo četvoro dobri ljudi. Ponapravljali kuće. Oženili se. Svili svoja gnijezda. Ja i Ismet smo, bezbeli, pripomogli. Drago nam bilo plaho. Iako smo u staroj kući ostali sami, srce nam bilo puno. Nije dugo trajala naša sreća. Naš rahatluk. Razboli se Ismet. Nedugo zatim i preseli. Ona zaduha dijete. Ostadoh sama. Nisam se stigla ni navići bez Ismeta, onaj najmlađi poče dolaziti pijan. Galamiti i neuzubillah, psovati. Prv

  A šta bi nam falilo ??? Šta bi nam falilo u ovom turobnom vremenu bez osjećaja da pozovemo svog prijatelja? Da mu odemo. Da ga posjetimo bez ikakvog interesa. Šta bi nam falilo da obiđemo bolesnika na kraju ulice? Da mu unesemo radost olakšanja bolesti. Da sa njim pričamo o nekom ranijem, sretnijem vremenu. Kada je bio zdrav. Kada je nešto značio u svojoj sredini.. Šta bi nam falilo obradovati dijete na ulici. Poklonom. Osmjehom.. Djeca to pamte. Dugo.Zauvijek. Šta bi nam falilo pozvati svoje komšije na "podnevsku". Bez obaveze. Kao nekada..Da se koja " prebije". Da se nasmije. Ono iskreno. Iz srca.. Šta bi nam falilo da malo ostavimo telefone? Da obiđemo rodbinu kojoj nikad u kuću kročili nismo.. U tom posjetu je obilje bereketa.. Sreće.. To se pamti. I uzvraća. Šta bi nam falilo ponekad pitati komšije i prijatelje da li su u kakvoj potrebi? Šta bi nam falilo ponekad posjetiti svoje učitelje, nastavnike? Ozarili bi im njihove dane životne jeseni.. A to je poštova

  SIVA OČEVA PUTNIČKA TORBA Sjećam se kao dijete, otac pakuje onu svoju sivu torbu i priprema se na put. Mnogo je porodica istu sudbinu dijelilo. Petak naveče, babo došao i hedije, bezbeli za djecu.To nam je bio jedini motiv u kojem smo živjeli od nedjelje do petka bez očeva prisustva. Subota ujutru, svi smo zajedno. U rano jutro, iako inače ne ustajemo rano, u subotu to obavezno radimo. Mi djeca. Da osjetimo očevo prisustvo da se nadmećemo. Ko je bio bolji protekle sedmice. Koga su hvalili djed i nana i nastavnici. Majka se smješka praveći doručak, a mi se redom dodvoramo ocu, ko će u krilo, koga će pohvaliti dok je još na stolu jutarnja kahva. Otac bi nas blago milovao i dugo nam pričao kako tamo, u Zagrebu njemu nije lahko. Puno se radi a svi spavamo u baraci. Građevina je djeco, govorio bi, težak posao. Proklet. Kako god se otimaš, uvijek te na kraju odvede od kuće. Od svojih. Zato morate biti dobri, učiti-uzdahnuo bi i pogledao majku. Gledao sam njegovo preplanulo lice i žuljevite

  Ostadoh ih željan. I njih i njihove majke Imali smo ih petoro pored sebe. Podizali smo ih ja i supruga i dali smo im najviše što smo mogli. Najstariji sin i kćerka su odavno u Švedskoj. Dva srednja sina su u Njemačkoj. A najmlađi, njemu smo podredili svu našu preostalu ljubav. Oženio se i odselio u Zagreb. Svima smo im dali dobro obrazovanje, troje ih ima fakultet. Ostala dvojica su dobri majstori. Električari. Kada smo ostali sami, ja i moja supruga, ona je se teško razboljela. Ja sam bio taj koji je bdio i brinuo se za nju. Toliko me je zadužila svojom dobrotom da sam joj bio na usluzi 24 sata. Sjećao sam se njenih riječi podrške kada smo kroz život zapadali u finansijske krize:"Nemoj da mi se sekiraš, daće dragi Bog izlaz, zajedno ćemo mi to." A onda sam je gledao bolesnu, bespomoćnu. Jedino su oči odavale onu nekadašnju toplinu koju nam je svima pružala. Moja djeca, naša draga djeca, su nas za 3 godine njene teške borbe sa bolešću samo 2 puta posjetila i nekoliko puta n

  Januar je... Cjeli dan padala je kisa a poslijepodne poceo je da pada snijeg  Sjedim u sobi i razmisljam "blago onom ko ne mora nigdje" valjda te godine natjeraju na takvo razmisljanje. Naleti na nekoj stranici video snimak djeca izlaze iz skole a naslov je "Oprez vozaci djeca su se pustila iz skole" na snimku roditelji cekaju s autima djecu i jedno po jedno auto napusta skolsko dvoriste.... Eh bože  Sjeti se svoje generacije Sjeti se" drugi smjena" poslijepodnevne nastave Od 4 casa nastavnici upale svjetlo u ucionici Napolju snijeg pada  Jedva drzimo paznju na nastavnika i predmete Jedva cekamo zvono za kraj časa  Ispred skole grupe djece Grudve lete na sve strane Malo djece ima "punu zimsku opremu" Ali to nikom ne smeta Sta ako se ruke mslo smrznu? Šta ako obuca propusti  (iako mati kaze stavi najlonske kese u čizme  tebe sramota vidjet ce neko pa ce ti se smijat) U grupama napuštamo skolsko dvoriste  Čitava kolona  Jedna prema gradu se odvaj

  NEMOJ PLAKATI DIJETE MOJE... 😢😢😢 Nemoj plakati kada uđeš u praznu bolničku sobu i ugledaš da me nema. Nemoj plakati kada ti doktori kažu: "Pokušali smo sve." Jer zaista jesu. Nemoj. Pokupi moje krpe iz malog ormarića i onaj peškir kojim sam poslednji put obrisala umorno lice. Nemoj zaboraviti ni kaput na čiviluku. Samo nemoj plakati. Otiđi kući i naloži vatru, napravi kafu i sipaj i za mene jednu. Nisam je tog jutra popila. Ne kuni sudbinu i ne čupaj kosu, meni je dobro. One ruže u bašti, ostavljam ti u amanet. Znaš da sam ih voljela. Pazi ih, kao što si i mene. Nemoj ni dana jednog nositi crninu za mnom. Nikad tu boju voljela nisam, znaš. Nosi boje proljeća jer ja sam to i bila. Obuci plavetnilo neba i zelenu travu. Procvalu trešnju i jagodu. Samo nemoj crno. Svijeću zapali kada možeš. Meni svjetlost ne treba jer si ti moja svjetlost koja me obasjava. Nemoj plakati. Moje ispucale ruke sad su nježne, moje bolesno srce, sada je zdravo, moja sijeda kosa opet ima onaj sjaj

  Poslije nje, ništa nije isto.. Sam sam u parku. Sjedim na klupi na kojoj često sjedim da se odmorim nakon dugih noćnih šetnji. Promatram posljednje šetače kako žurno odlaze. Poneki zagrljeni par žuri u toplinu svog doma. Sjećam se ove ulice i ovog parka iz moje mladosti. Vjetar mi šiba izborano lice.78-ma mi je godina. Sokovi mladosti su davno isčezli iz mene. Živim sam u trošnoj kući na periferiji. Nekad je to bio topli dom u koji sam jedva čekao da dođem. Da odmorim tijelo od dnevnog napora. Napose, da odmorim dušu uz dušu koju sam najviše volio. Najviše su me radovale prve zimske bljuzgavice kada sam po pravilu kući dolazio mokrih stopala. A ona čeka.Topli čaj. Moje mjesto na fotelji pored starog kamina. Uvijek smo zajedno pili popodnevni čaj. Bila je to jedna vrsta našeg intimnog rituala. Naročito kada su djeca otišla za svojom nafakom. Ja sam radio u Kombinatu a moja Besima u konfekcijskoj firmi. Odškolovali smo djecu. Sinovi se oženili, kćerka udala. I taman smo pomislili, ovo

  MAJKA SAM. JA TO 'NAKO Život ti je, sine moj, kao da uđeš na jedna a izađeš na druga vrata, govori mi nana Sena. Evo sine 84-ta mi, preživjela sve što insan može preživjeti. I ratove i glad i bolesti. Neimaština je bila teška. Moj Ibro, rahmet mu duši, bio je vrijedan čovjek. Zagledali smo se kad sam dolazila tetki Hafi. Bila kraljevina tad. Uzeli smo se. Njegovi su negodovali zbog moje tjelesne mane. Razroka sam sinko od rođenja. Tako Bog dragi dao. A on me je volio i štitio, ne treba griješiti dušu. Puno smo radili. Težački živjeli dok se Ibro nije zaposlio u Zadruzi kao kočijaš. Kad mu poso' završi odmah na njivu.I ja sa njim. Izrodili smo petero djece. Sve sinovi. Bili su nam plaho pri ruci. Pomagali u svakodnevnim poslovima. Rifat se moj najstariji sin, utopi u Uni. Nismo ga nikad našli. Bio stasit momak. Radio u Krupi u pilani. Ova četvorica mlađa su otišla na škole u Sarajevo. Mirso je učitelj, Hazim doktor, Nusret inžinjer a najmlađi Hamed profesor na fakultetu. Svi s

  Mama, namaži mi krišku: Sjećate li se djetinjstva kad smo imali tako malo, a bili tako sretni. Igrali smo gume, ‘trokutova’, žmurke, ‘Između dvije vatre’, ‘Sandokana’, vozili rošule, preskakali štrik, pravili ‘žabice’, vrtili hulahop i crtali ‘školice’ na velikom odmoru, igrali se sa plastičnim pištoljima, bebama ‘ćelama’… Puštali su nas napolje da se igramo pod jednim uslovom – da se vratimo na ručak ili večeru… Ili kada padne mrak. Često bismo umjesto ručka kao ‘obaveze’ tražili da nam namažu krišku koju bismo pojeli rukama prljavim od prašine, ali to nikome nije smetalo. Vozili smo rošule, igrali gume i klikera… Igrali smo se po dvorištima, na ulici, provodili sate u prirodi, a ne pred kompjuterom. Padali smo, ranjavali se, lomili kosti, gubili zube, ali nikad nije bilo tužbi za ove incidente. Niko nije bio kriv… Samo mi, pa bismo znali fasovati i batine zbog toga, iako možda i nismo krivi… Na biciklu ili pješke išli smo kod prijatelja, zvonili na vrata ili bismo jednostavno ulazi