SIVA OČEVA PUTNIČKA TORBA

-

 

SIVA OČEVA PUTNIČKA TORBA
Sjećam se kao dijete, otac pakuje onu svoju sivu torbu i priprema se na put. Mnogo je porodica istu sudbinu dijelilo. Petak naveče, babo došao i hedije, bezbeli za djecu.To nam je bio jedini motiv u kojem smo živjeli od nedjelje do petka bez očeva prisustva. Subota ujutru, svi smo zajedno. U rano jutro, iako inače ne ustajemo rano, u subotu to obavezno radimo.
Mi djeca. Da osjetimo očevo prisustvo da se nadmećemo. Ko je bio bolji protekle sedmice. Koga su hvalili djed i nana i nastavnici. Majka se smješka praveći doručak, a mi se redom dodvoramo ocu, ko će u krilo, koga će pohvaliti dok je još na stolu jutarnja kahva. Otac bi nas blago milovao i dugo nam pričao kako tamo, u Zagrebu njemu nije lahko. Puno se radi a svi spavamo u baraci. Građevina je djeco, govorio bi, težak posao. Proklet. Kako god se otimaš, uvijek te na kraju odvede od kuće.
Od svojih. Zato morate biti dobri, učiti-uzdahnuo bi i pogledao majku.
Gledao sam njegovo preplanulo lice i žuljevite, suhe i ispucale ruke. Nisam mu vjerovao.
Ja sam u svojim dječijim maštarijama putovanje u Zagreb i život tamo doživljavao skoro kao prestiž. Kao nešto što te izdvaja. Čemu težiš. Sve dok ne bi pogledao u onu njegovu sivu putničku torbu. U odnosu na petak u subotu je djelovala daleko ozbiljnije. Ni nalik onoj torbi od juče iz koje je babo vadio hedije za nas. Već u subotu bi majka u nju počela pakovati veš za cijelu sedmicu. U nedjelju bi nam bilo još teže. Otac bi nas milovao, a siva putnička torba se punila do vrha. Još samo hrana, kaže majka, i to je to. Siva torba bi nedjeljom izgledala tužno. Pretužno. Iako puna stvari, ta torba je sa sobom donosila i odnosila emocije. Nadanja. Ljubav. Strahove. Donosila je i poklone. Najtužnija slika koju ste mogli nedjeljom vidjeti, otac nas ljubi, odlazi a puna siva torba nosi u sebi osjećaje prikupljene tokom vikenda, da ga tamo griju i podsjećaju na nas do petka. Do nove naše i njegove radosti. Siva putnička torba je sve to proživljavala zajedno sa nama. Danas sa ove distance, vidim tu sivu torbu kao sinonim odvojenosti, uskraćene očeve ljubavi ali i sjećanja na jedno davno vrijeme.U kojem smo imali malo, a bili beskrajno sretni..
Elvir Peštalić
Foto:Ilustŕacija

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Moja kći je danas dobila prvu mjesečnicu. Nalazila se u autobusu i tinejdžer...

-
Slika
  👉 Jedan tata je napisao:  “Moja kći je danas dobila prvu mjesečnicu. Nalazila se u autobusu i tinejdžer koji je godinu dana stariji od nje prišao joj je i rekao na uho, imaš mrlju na hlačama. Omotaj moj džemper oko struka i vrati se kući presvući. Danas želim zahvaliti roditeljima ovoga djeteta što su tako odgojili svoje dijete. Nije ju snimao, nije ju slikao, nije ju razotkrio, nije ju ismijavao niti je maltretirao, već joj je pomogao.” Kada se dijete odgaja u ljubavi, nježnosti, poštovanju, solidarnosti, toleranciji i duhu služenja, tada je svijet ljepši. Aplauz za one roditelje koji svojoj djeci usađuju moralne i duhovne vrijednosti, ali dvostruki aplauz za djecu koja ih provode u djelo. (Gentleman Polska) Još uvijek ima divne i odgojene djece👌 Respect! ❣️
ČITAJ VIŠE»

MAJKO, OČE, KAKO STE MOGLI ?

-
Slika
  MAJKO, OČE, KAKO STE MOGLI ? Samo što dođoh na ovaj svijet, oni koji me rodiše, kojim sam stremio, oni koje sam najviše volio. Ostaviše me. Kao da sam stvar. Kao da nisam dio njihovog srca i njihove duše. Velika je i hladna ova bolnička postelja za mene. Još veće i hladnija kad znam da me ne žele. Sve ostale bebe odnesoše njihovi najmiliji. Očevi, majke, nane i djedovi.. Sa dosta cvijeća. Sa mnoštvo osmjeha. Sa srećom neizmjernom. Samo sam ja ostao u ovoj velikoj hladnoj bolničkoj postelji. Zazivam milost dragoga Boga. Iako pričati ne znam, molim se da mi podari vrijeme u kojem ću biti sretan. Molim se da me barem usvoje neki dobri i dragi ljudi. Trebao sam ih imati mnogo, iako imam samo nekoliko dana. A nisam imao ni jedan jedini zagrljaj. Da osjetim. Da sam željen. Zazivam milost moga Stvoritelja da mi podari zagrljaj. Osmijeh i blagu riječ. Teško je kada te ne žele. Teško je kada si usamljen. Teško je malome biću bez ljubavi sa svih strana. Možda će moja zvijezda nekada zasijati p
ČITAJ VIŠE»

Sit gladnog ne razumije...

-
Slika
Jedna gospođa je pitala: Po koliko prodaješ luk? Baka je odgovorila: 0,25€ jednu vezu, gospođo! Ako mi daš 6 veza za 1,00€ uzet ću, ako ne, odlazim kod drugog... Baka je odgovorila: Uzmite luk po kojoj god cijeni hoćete, gospođo. Za mene je to dobar početak, jer cijeli dan nisam prodala ni jednu vezu a trebaju mi pare da preživim. Gospođa je uzela luk po cijeni po kojoj je tražila i otišla sa osmijehom, osjećajući sreću pobjede. Sjela je u svoj skupi auto i otišla u restoran na ručak sa prijateljicom. Nakon obilnog ručka u tanjirima je ostalo još dosta hrane koje njih dvije nisu mogle pojesti. Vlasnik restorana je došao za stol da provjeri da li je sve u redu. Gospođa ga je pitala koliko sve košta, a on je odmah odgovorio 88,00€. Dala mu je 100,00€ i rekla neka zadrži kusur. Ova priča izgleda prilično normalna za vlasnika luksuznog restorana, ali ne i za baku koja prodaje luk Pitanje je: Zašto uvijek moramo dokazivati svoju moć kada kupujemo od siromašnih? Zašto smo velikodušni prema o
ČITAJ VIŠE»