LJUBAV SE KUPITI NE MOŽE

 

LJUBAV SE KUPITI NE MOŽE

Nekako je došla do ograde. Teškom mukom uz pomoć štapa, ali je uspjela. Stara Sajma. Naslonivši se rukama na ogradu, sjetno je posmatrala svatove u avliji komšije Zafira koji je ženio sina. Mnogobrojne bore su napravile starački reljef na licu ove predivne starice i nije se moglo pročitati emocije s njenog lica.U avliji muzika, vriska.Smijeh. Sreća i radost. Sajma je gledala svatove a misli su joj otišle u neko drugo vrijeme. U vrijeme njenih svatova. Težak život, neimaština. Voljela je mnogo Safeta.Često je prilazio sokakom. Naočit, crn mladić. Korpulentan. Vrijedan. Mnoge su ga djevojke htjele. A on je želio nju.Sajmu. I kada je trebalo objelodaniti njihovu ljubav, njeni je prodaše. Dogovoriše svadbu.Daju je za Ibru. Dosta starijeg od nje. Skoro 30 godina. Supruga mu umrla mlada i ostalo troje djece. Uzalud molbe. Uzalud preklinjanja. Uzalud činjenica da joj može "biti otac". Majka nije imala pravo iznijeti svoje mišljenje. Šutjela je. Uzalud i savjeti mjesnog imama. Otac je ostao nepopustljiv. Zbog imetka. Zbog bogatstva. Zbog mnogo zemlje i rasnih konja. Mnoge su sudbine uništene zbog toga.Što je se stavljao imetak ispred sreće. Mnogo je očiju tiho u noći isplakalo svoju sudbinu gorku. A on je otišao u bijeli svijet.Safet. Nikad se poslije toga nije vratio u selo. Neki su govorili, čak i da je u Americi. Prihvatila je Sajma Ibrinu djecu ko' svoju. Djeca su je neizmjerno voljela.I dan danas je paze jer znaju, da im je zamijenila najdraže biće na svijetu. Majku. Znaju da im ništa falilo nije. Sajma nije sa Ibrom imala djecu ali je njegovu voljela ko' svoju.Iskreno, majčinski.. Oni su to osjećali.. Ali nije voljela njega, iako je poštovao.Ipak, srce se ne prodaje. Srce je to u koga može stati samo jedna ljubav. A u njenom je bio i ostao Safet.Safet koga više nikad vidjela nije. Često se u dugim zimskim noćima, gušeći se u suzama pitala:"Zar toliko sudbina uništi prokleta pohlepa za bogatstvom? U redu što se sudbina poigrala sa mnom, ali poigrala se i sa njim.I on je otišao.. Nije mogao gledati mene kako vehnem uz starca. Ocu nikad nisam oprostila, majci sam zamjerila što je šutjela.Ibro je odavno napustio ovaj svijet. Ostala je Sajma mlada udovica. Sa njegovom djecom brinući se o imanju koje je uzrok njene nesreće. Njene tuge za života.

Ali su joj radost predstavljala djeca. Ibrina djeca. Djeca koja su više voljela nju od Ibre. Poudavala ih. Poženila. Kako dolikuje. Unučad je obilaze. Raduju joj se. Djeca je poštuju kao svoju rođenu majku. I više od toga. Ali Sajma cijeli život nosi u srcu gorčinu tešku..Gorčinu koja se mjerila u uzdasima tokom dugih zimskih, besanih noći.. Uzdah o ljubavi kojoj su stali na put. Ljubavi koja i nakon toliko godina plamti u tijelu bolesne starice kao oganj.

Kada u komšijinom dvorištu zapjeva pjesma:"Danas majko ženiš sina..", niz Sajmino, borama izbrazdano lice, otkinuše se i sliše dvije teške suze. One iz duše. Suze koje su rekle sve...Suze koje niko nije primijetio . Suze teške kao planeta...

Elvir Peštalić

Foto:Ilustracija