A šta bi nam falilo

 A šta bi nam falilo ???

Šta bi nam falilo u ovom turobnom vremenu bez osjećaja da pozovemo svog prijatelja? Da mu odemo. Da ga posjetimo bez ikakvog interesa. Šta bi nam falilo da obiđemo bolesnika na kraju ulice? Da mu unesemo radost olakšanja bolesti. Da sa njim pričamo o nekom ranijem, sretnijem vremenu. Kada je bio zdrav. Kada je nešto značio u svojoj sredini..

Šta bi nam falilo obradovati dijete na ulici. Poklonom. Osmjehom.. Djeca to pamte. Dugo.Zauvijek. Šta bi nam falilo pozvati svoje komšije na "podnevsku". Bez obaveze. Kao nekada..Da se koja " prebije". Da se nasmije. Ono iskreno. Iz srca..

Šta bi nam falilo da malo ostavimo telefone? Da obiđemo rodbinu kojoj nikad u kuću kročili nismo.. U tom posjetu je obilje bereketa.. Sreće.. To se pamti.

I uzvraća.

Šta bi nam falilo ponekad pitati komšije i prijatelje da li su u kakvoj potrebi?

Šta bi nam falilo ponekad posjetiti svoje učitelje, nastavnike? Ozarili bi im njihove dane životne jeseni.. A to je poštovanje. Zahvalnost. To je bonton bez premca.. Odati počast onome ko te je nečemu naučio?

Šta bi nam falilo da se radujemo tuđoj sreći? Istinski iskreno. Od srca..Onda bi i nama krenula nafaka..

Nije bolan, uspjeh komšije tvoj i moj neuspjeh. To je njegova nafaka. Dragi Bog mu dao. Pa, kako možemo biti ljubomorni. Zavidni. Pakosni.

Ne bi nam " kruna" sa glave pala ako bi čestitali, od srca, komšiji na životnom uspjehu njegova djeteta.

Zašto svoje živote provodimo u " svojim svjetovima" omalovažavajući tuđe uspjehe i umanjujući personalne vrijednosti drugih ljudi? Da li nam je to svrha bivstvovanja na ovoj kratkoj pozornici što životom se zove?

Gdje je nestao nekadašnji istinski osmjeh?

Gdje su nestale priče komšija u sokaku u ljetnja predvečerja, pa duga zimska sijela?

I suhe šljive i orasi? I krompir iz rerne?

Da li to živimo druge živote? Da li su nam uistinu ostala samo sjećanja? Isti smo ljudi a opet drugačiji. Dijametralno. Potpuno..

A šta bi nam falilo ???

Elvir Peštalić