Poslije nje, ništa nije isto...

 

Poslije nje, ništa nije isto..

Sam sam u parku. Sjedim na klupi na kojoj često sjedim da se odmorim nakon dugih noćnih šetnji. Promatram posljednje šetače kako žurno odlaze. Poneki zagrljeni par žuri u toplinu svog doma. Sjećam se ove ulice i ovog parka iz moje mladosti. Vjetar mi šiba izborano lice.78-ma mi je godina. Sokovi mladosti su davno isčezli iz mene. Živim sam u trošnoj kući na periferiji. Nekad je to bio topli dom u koji sam jedva čekao da dođem. Da odmorim tijelo od dnevnog napora. Napose, da odmorim dušu uz dušu koju sam najviše volio. Najviše su me radovale prve zimske bljuzgavice kada sam po pravilu kući dolazio mokrih stopala. A ona čeka.Topli čaj. Moje mjesto na fotelji pored starog kamina. Uvijek smo zajedno pili popodnevni čaj. Bila je to jedna vrsta našeg intimnog rituala. Naročito kada su djeca otišla za svojom nafakom. Ja sam radio u Kombinatu a moja Besima u konfekcijskoj firmi. Odškolovali smo djecu. Sinovi se oženili, kćerka udala. I taman smo pomislili, ovo je vrijeme samo za nas. Da posvetimo jedno drugom. Al' čovjek snuje a Bog određuje. Moja Beska se razboli. Učinio sam sve. Bog mi je svjedok. Najbolji doktori. Najbolje bolnice. Najskuplje terapije. Jednostavno, išlo je isuviše brzo. Fulminantno. Djeca su bila uz nas stalno, ne mogu griješit' duše. Podržavali nas u svakom smislu. Beska je trpjela velike bolove. Ali kukala nije. Glas se nije čuo. U " pauzi" između serije napada bolova stalno mi je ponavljala: "Ne znam kako ćeš sam? Kad odem, ujutro odmah doručkuj. Onda sve ostalo. Sabina i Merima će doći da urede kuću, operu i popeglaju veš. I idi molim te, redovno ljekaru. Tvoj pritisak.. Neću ti zamjeriti i ako se oženiš. Uopšte. Samo malo pričekaj. A reći ću i djeci. Samo te molim, otiđi ponekad u naš park. Na onu " našu klupu". Pokušaj sjedeći na njoj shvatiti situaciju u kojoj ćeš se naći. Poslije mene..Poslije zajedničkih godina.." Jednog hladnog i maglovitog novembarskog jutra..otišla je. Držeći me za ruku. Samo sam osjetio stisak i naglo popuštanje... Nisam mogao doći sebi. Dugo vremena. Godine zajedničkog života učine da ljubav preraste u sjedinjavanje. Simbiozu.Dva tijela a jedna duša. Onaj koji nije prošao, ne zna.. Ali zaista je tako. Nedostaju popodnevne čajanke. Nedjeljno, zajedničko pospremanje kuće. Zajednički ručak sa djecom. Poslije nje i sam sam postao kao dijete. Izbjegavao sam ljude. Pa i djecu..Jer su me podsjećali na nju.. Radije sam ih zvao telefonom.Samo sam je poslušao u jednom. Svakodnevno sam odlazio u park. I gledao ljude. I drveće i ptice. I prisjećao se našeg prvog sastanka baš na ovoj klupi. Kao da je dašak tog vremena ostao na njoj. I nekako mi lakše..

Evo i sada, dok ispraćam zadnje parove Beska mi u mislima. Kao da mi govori da idem kući. A meni se ne ide.. Radije bih bio tu.. Umorne noge nose moju kaharnu dušu u kuću punu uspomena koje, iz dana u dan, sve teže podnosim. Koje me pritišću i obavezuju. Da pamtim. Da patim, iako se odavno spremam. Da zatvorim ovosvjetska vrata i vidim one nebeskoplave oči koje sam toliko volio.

Elvir Peštalić

Foto:Ilustracija